Zašto se trudimo impresionirati druge ljude?

Kada upoznamo nekoga novog (posebno ako nam je važno da impresioniramo drugu stranu, poput potencijalnog partnera na prvom spoju ili ako pričamo s nekom “važnom” osobom), nerijetko osjećamo “poriv” da se dokažemo.

Sjećam se jedne gospođe koja se svakoj novoj osobi koju bi upoznala predstavljala sa: “Ja sam Vesna, moj je zet federalni inspektor!”

Tako se događa da kada se predstavljamo, pobrinemo se da kažemo i našu titulu, pa to otprilike zvuči ovako: “Ja sam… doktorica, profesor…”

Kako se razgovor nastavlja, počnemo se hvaliti našim postignućima (iako za ista možda nismo ni bili upitani):

  • “Ja sam bila najbolji student u svojoj generaciji…”
  • “Ja zarađujem toliko i toliko…”
  • “Ja sam kupio stan ovdje, vikendicu tamo…”
  • “Ja sam osvojio tu i tu nagradu…” ili opisivati kako živimo “život iz snova”…
  • “Ja svake godine ljetujem na drugoj lokaciji, bila sam u Egiptu, Kanarima, Grčkoj, ove godine idem u Maroko…”
  • “Mi idemo u shopping, na ručak, na piknik, na izlet… svake nedjelje.”
  • “Ma, joj, zauzeta sam do grla, preuređujemo stan, pa znaš kako je teško naći talijansku keramiku, obišli smo sve lokacije u Zagrebu, ali smo na kraju ipak odlučili da pločice naručimo iz Milana…”

Ako pak ne smatramo da imamo nešto dovoljno “važno” i “veliko” za reći o sebi, onda se potrudimo napomenuti kako je netko “naš” uspješan, velik ili poseban:

  • “Moj je zet federalni inspektor”
  • “Moj je dečko nogometaš”
  • “Moj tata je biznismen”
  • “U mojoj obitelji su svi doktori i pravnici”

Ako se pak družimo s nekim tko je poznat, onda je to “predmet hvale” na svakom koraku:

  • “Moja frendica je manekenka”
  • “Moj frend pjeva u tom bendu”
  • “Ja poznajem tog glumca/pjevača/nogometaša…”

Samohvala je nužna i poželjna u profesionalnom djelu, kada trebamo pokazati svoju kompetenciju i stručnost potencijalnom poslodavcu, klijentu ili suradnicima, kako bismo stekli kredibilitet.

Zašto se trudimo impresionirati druge?

Također, lijepo je govoriti o svojim postignućima i uspjesima osobi koja je izrazila zanimanje za naš rad i sama nas upitala o tome te ih podijeliti s ljudima koji nas vole, bodre i žele podijeliti našu sreću.

No, ako naša profesionalna postignuća i poznanstva s “važnim” ili “poznatim” osobama koristimo kao sredstvo da impresioniramo druge, jer smatramo da bez istih ne bismo bili dovoljno vrijedni kao osobe, onda je to znak da trebamo “poraditi” na našem egu.

Mi smo mnogo više od naše titule i profesije, kao i od stana, automobila, vikendice i bankovnog računa kojeg posjedujemo.

Trebamo se zapitati tko smo i što bismo bili i iz čega bismo crpili osjećaj osobne vrijednosti kada bismo danas-sutra izgubili posao, bili prisiljeni ostaviti sve što posjedujemo i otići u drugu zemlju u koju ne bismo mogli ponijeti ništa sa sobom, kada bi nam stan ili vikendica kojom se toliko ponosimo izgorjela ili bi nam netko ukrao “luksuzni” automobil?

Trebamo se truditi crpiti osjećaj vrijednosti iz pravog izvora, naše unutrašnjosti, osobnosti, naših vrijednosti koje nas čine posebnim ljudskim bićem i graditi te trajne kvalitete kod sebe (inteligenciju, kreativni talent, vještine, humanost, etičnost, radne navike, poštovanje prema drugima…).

Naša postignuća i ono što steknemo tijekom našeg života (bila to slava, titule, novac, materijalna dobra, naučna priznanja ili nešto treće) trebali bi biti odraz naše osobnosti (simbolično oslikavati našu hrabrost da se upuštamo u rizike, samodisciplinu i odlučnost da naporno radimo kako bismo nešto postigli i ostvarili, našu želju da pomognemo drugima i unaprijedimo njihove živote, da našim radom pridonesemo da svijet oko nas bude ljepši i da napravimo razliku).

Upravo ove kvalitete možemo ponijeti s nama u bilo koji kutak svijeta i zahvaljujući njima možemo ponovo izgraditi i vikendicu i karijeru, čak i ako sve to jednoga dana izgubimo.

Osoba koja smo mi u dubini naše nutrine je vrijedna poštovanja i divljenja, ne naš automobil, vikendica ili titula koju nosimo.

Umjesto da se “kitimo tuđim perjem” (identificiramo se s postignućima naših roditelja, prijatelja ili “celebrity” poznanika), život bi nam bio mnogo bogatiji i ljepši kada bismo se svakoga dana trudili da mi budemo bolja osoba i stručnjak nego što smo bili jučer i kada bismo radili na sebi.

Ne iz razloga da se sutra možemo hvaliti, već iz razloga da budemo ponosni na osobu koju svakoga jutra vidimo u ogledalu ispred sebe.

Članak objavljen:

Ocijenite članak

5 / 5   2

Napomena: Ovaj sadržaj je informativnog karaktera te nije prilagođen vašim osobnim potrebama. Sadržaj nije zamjena za stručni medicinski savjet.

Podijelite članak

Kopirajte adresu