Kako dosađujemo ljudima oko sebe?

Budite prvi i komentirajte!
2 min čitanja

Danijela Jokić - Vaislay

life coach

Nerijetko ocjenjujemo druge ljude koje srećemo kao naporne, dosadne, napadne, samodopadne, kritičarski nastrojene… No, zaboravljamo preispitati sebe i svoju svakodnevnu komunikaciju s drugim ljudima.

Evo kako često mi dosađujemo drugim ljudima, a da toga nismo ni svjesni:

Žalimo se svima i svakome

Koga god da sretnemo, iskoristimo priliku da pokažemo koliko smo žrtve, pa se žalimo kako nemamo dovoljno novaca, život je težak, posao je stresan, ne možemo pronaći romantičnog partnera kojeg smo željeli ili kako ih uopće i nema, jer su svi “muškarci svinje”…

Razgovarati s dobrim prijateljem, partnerom kojem je stalo do nas ili sa stručnjakom (životnim trenerom, terapeutom, psihologom ili nekim drugim savjetnikom) je poželjno i pomaže nam da se distanciramo od problema, pogledamo situaciju iz druge perspektive, dobijemo koristan savjet i dođemo do mogućih rješenja našeg problema, no žalopojke koje izgovaramo svakoj osobi koju sretnemo na poslu, ulici ili dućanu, ne samo da nisu konstruktivne i pune nas negativnom energijom, već dosađuju našim sugovornicima (njima je vjerojatno već dosta i njihovih problema).

Dajemo savjete za koje nismo upitani

Kada se netko drugi požali nama da ima neki problem, mi iako nismo upitani za savjet počnemo nuditi pomoć, rješenja, savjete… Iako imamo najbolje namjere, neupitan savjet i nezatražena pomoć su kao neželjeni gost na vratima.

Ljudi ih iz pristojnosti ne mogu odbiti, no nisu baš ni sretni da bi poslušali naš savjet ili prihvatili pomoć, niti će isto cijeniti jer nisu sami zatražili da im pomognemo.

Iako mislimo da pomažemo, nerijetko našim savjetima i pomaganjem, koje dotična osoba nije zatražila samo dosađujemo drugim ljudima, koji će s vremenom vjerojatno početi izbjegavati razgovor s nama, o problemima.

Stalno ponavljamo iste priče

Nerijetko imamo želju ili potrebu da naše dogodovštine ili velike uspjehe i avanture dijelimo s ljudima te ih konstantno ponavljamo, toliko da svi naši prijatelji i poznanici, pa i kolege na poslu znaju do u detalje čitavu priču i kada mi skrenemo pogled “vrte” očima od dosade (“uh, opet to…”).

Nekada nas čak i pokušaju ljubazno zaustaviti “Spominjao/la si to…”, “Znam za to…”, ili završe priču umjesto nas da bi skratili razgovor: “Da, sjećam se… bio si bolji od njega taj dan.”

Patimo od profesionalne deformacije

Nerijetko imamo potrebu sa svima dijeliti savjete iz naše struke ili ono što znamo na tu temu, bez obzira jesu li naši sugovornici zainteresirani za iste ili nisu.

Osim što nas drugi doživljavaju kao “pametnjakoviće” ili im je dosadno svaki puta razgovarati s nama o medicini, pravu ili politici, nerijetko ih počnemo i usmjeravati te im nalaziti “mane”, kao da su naši pacijenti, učenici ili klijenti:

“Ne kaže se vjerovatno, gramatički je ispravno vjerojatno…”
“Ne jedi toliko maslaca, dobit ćeš celulit”
“Blijed si, provjeri krvnu sliku, moguće je da si anemičan…”
“Nema tu ljubavi, napravi ti ugovor s njom, na sudu se priznaje samo crno-na-bijelo…”
“Znaš, tvoj dečko je pretjerano posesivan i ljubomoran, ti bi trebala zakazati termin kod psihoterapeuta…”

Davati savjete, pomagati drugima, razgovarati o našim problemima, željama i potrebama, podijeliti ono što znamo je potrebno, poželjno i produbljuje odnose, no trebamo voditi računa s kim, kada i u kojem trenutku to činimo, kako bi drugi cijenili vrijeme, povjerenje, znanje, savjete i pomoć koje s njima dijelimo.