“Etiketiranje” sebe kao “zdravstvenog” ili “prosvjetnog” radnika, vladinog službenika, umjetnika može ići do te krajnosti da se ljudi potpuno identificiraju s profesionalnom ulogom koju obavljaju te da se njihovo ponašanje ne razlikuje u privatnom životu od onoga na poslu.

Tako se često događa da prosvjetni radnici konstantno “drže predavanje” ukućanima, prijateljima, pa čak i ljudima koje sretnu na ulici, doktori traže “simptome” bolesti kod ljudi koje sreću svakoga dana i svima i svakome daju “savjete” (što jesti, zašto i kako se kretati…), kriminalni inspektori ili pravnici nerijetko u svakodnevnim situacijama nešto sumnjaju, istražuju, “kopkaju”, ispituju, i čitaju “između redova”, dok psihijatri ili psiholozi svakoga “psihoanaliziraju”, a novinari konstantno nešto istražuju.

Kao posljedica ovakvog etiketiranja, ljudi se mogu u potpunosti “stopiti” s profesijom u toj mjeri da ista određuje i njihovo ponašanje, hobije i postaje jedinim predmetom interesa, pa čak i relaksacije!

Tako primjerice, doktori osim što odrađuju svoje radne dane u medicinskoj ustanovi i provode vikende na seminarima i stručnim usavršavanjima, u slobodno vrijeme se “opuštaju” čitajući magazine o zdravlju, gledajući TV­ emisije o zdravlju i nove/stare epizode “Doktora House-a”­, a kada se sretnu sa svojim partnerom ili prijateljima omiljena tema razgovora im je novi lijek koji je otkriven, težak slučaj koji su nedavno imali na poslu, novi članak o zdravoj prehrani koji su pročitali u svom omiljenom magazinu o zdravlju, virusi, mikrobi, bolesti, prevencija bolesti…

Iako bi isti ti doktori rekli da oni uživaju u svemu navedenome, da je to njihova strast i životni poziv, da se oni “moraju” kontinuirano usavršavati i biti upućeni u sve što se u njihovoj struci događa te da njihove prijatelje zanimaju(?) njihovi teški slučajevi i opaki virusi, dugoročno, identificiranje sa svojim pozivom može “eskalirati” do te mjere da medicina postane čitav njihov život, što ih sputava da budu svestrani (uče i čitaju o nekoj drugoj temi, druže se s ljudima koji nisu iz medicinske struke ili ako već imaju prijatelje iz druge struke da ih ne zamaraju svaki put s bolestima i slučajevima, uživaju u hobijima koji nisu vezani za njihovu struku i razvijaju svoje druge sposobnosti, poput prakticiranja nekog sporta, sviranja instrumenta, slikanja, plesa ili učenja novog jezika).

Tako da ne samo da nakon nekog vremena nemaju o čemu razgovarati s ljudima osim o temama veznim za medicinu i nemaju druge aktivnosti osim onih koje su usko vezne za njihovu profesiju, već i njihov osjećaj osobnog identiteta i osobne vrijednosti se počne graditi oko njihove profesije.

Ova identifikacija s profesijom (u bilo kojoj struci) može dovesti do toga da u slučaju gubitka posla ili odlaska u penziju, osoba izgubi osjećaj osobne vrijednosti i da osjeća kao da se sav njen svijet srušio te da više nema razloga za postojanje (što je i razlog zašto neki ljudi nakon gubitka posla padnu u tešku depresiju ili čak počine i samoubojstvo).

Bez obzira kojom se profesijom bavite, nemojte se ograničavati temama i aktivnostima te “obrascima ponašanja” koji su karakteristike istoga. Dozvolite sebi da budete svestrani, da učite, čitate, istražujete o nečemu nevezanom za svoju struku.

Čitajte knjige ili magazine iz žanrova koje do sada niste, bavite se nekom kreativnom aktivnošću, družite se s ljudima iz drugačijih profesionalnih krugova, razgovarajte s njima o nekim drugim, zanimljivim temama o kojima do sada niste, ne donosite “slučajeve” kući svakoga dana.

Dajte savjete iz svoje struke, ali onda kada ste plaćeni za to, kada vas osoba upita za savjet ili kada mislite da je stvarno, ali stvarno važno.

Imajte na umu da ste vi jedinstveni i da ste postojali i prije nego što ste postali doktor, pravnik ili psiholog, a nastavit ćete biti ta ista osoba i kada odete u mirovni. Tko zna gdje ćete biti i što ćete raditi za deset godina. Možda i promijenite profesiju!

Prisjetite se što ste voljeli raditi kao dijete ili student, prije nego ste postali vaša “titula” (što god ista bila)? Kakvi ste tada bili, o čemu ste voljeli razgovarati i čitati i s kakvim ljudima ste se družili?

Razvijati sebe kao profesionalca je važno i poželjno, no nemojte pri tome zaboraviti da razvijate i sebe kao osobu.

Tekst Dana

Za vas izdvajamo

Važna je rana dijagnoza

Utrnuli prsti česta su pojava, ali kada trebate otići liječniku?

• Tomislav Stanić
• 1 min čitanja

• posao
• poslovni uspjeh
• samopouzdanje